Prvi dan...
- 24.12.07., znači na Badnjak, krenuli smo prema Srebrenici.
-
Put od Zagreba do Srebrenice trajao je devet sati. Naš vozač od milja zvan Berti, Brankin brat, u rodnom listu registriran kao Bernhard Štauber, koji doduše ima njemačko ime no ne govori ni jednu riječ njemačkog. Zaslužan je za uspješan prelazak granice između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Noć uvijena u gustu maglu već je uveliko opasala snježnu dolinu kada smo ušli u nju. Natovareni poklonima i našom radio i filmskom opremom sjekli smo krivine prema Srebrenici, gradiću u kojem je do tada boravila samo Renata.
Putem nas je pratio osjećaj nesigurnosti i pitanja – kako će stanovnici reagirati na nas, da li će im se svidjeti naša ideja, da li će misliti da smo samo jedni u nizu znatiželjnih Zapadnjaka, koji žele olakšati savjest?
Na putu, prije ulaska u Srebrenicu, u mraku smo previdjeli Fazilinu radnju – cvjećaru smještenu direktno preko puta ulaza u Memorijalni centar Potočare.
Same Potočare nismo previdjeli!
Gotovo 9.000 nadgrobnih spomenika sjećaju na nezamislivu, skoro neshvatljivu svirepost koja se dogodila u nekadašnjem lječilištu u ljeto 1995. godine. Poput jeke, genocid odzvanja u imenu gradića i prati ga iz dana u dan. Bijeli nadgrobni nišani, umjesto svjetla grada, dočekuju posjetioce Srebrenice...
Kad smo prispjeli u Srebrenicu, smješteni smo u naš privremeni kamp – malu kućicu u centru Srebrenice. Međutim, već prvo veče pokazalo je da smo ipak razmaženi, a uz to još i tehnički nenadareni, Zapadnjaci... Naime, vatra u peći se ugasila već prvu večer. A, vani minus 10 stepeni!
Zima, drhtavica i neuspjeh pri loženju vatre su bili naši vjerni pratioci i narednih dana. Međutim, svakog dana u svakom pogledu smo napredovali. I taman kada smo savladali umjetnost loženja vatre, morali smo napustiti Srebrenicu. No, da se ipak na kratko vratimo prvoj večeri u našem novom srebreničkom domu.
Mrtvi umorni, uzbuđeni i nervozni prepustili smo se avanturi „Božić u Srebrenici“. Na svu sreću, bureka nije nedostajalo, a našlo se nešto i za popiti.
Drugi dan...
